Velebitsko selo Crni Dabar paradigma je mnogo čega. Dobroga, lošega, lijepoga i ružnoga. Njegova je sudbina stoljećima kazivala s koliko se muke i ljubavi opstaje u zavičaju što se skrasio na dnu duboke vrtače. Kažu da je Crni Dabar ime dobio po sjenama i tmini koja ondje vlada veći dio godine jer visoke litice zaklanjaju Sunce. U burnim ’80. godinama prošlog stoljeća političke i ekonomske prilike potpuno su opustjele selo koje je po popisu iz 1910. godine imalo 132 stanovnika. Godine 1980. iz Crnog Dabra iselio se zadnji stanovnik.
Općina Karlobag je lani očistila i uredila staru cestu do Crnog Dabra. Na temeljima stare kapelice Svetog Mihovila sagradila je novi sakralni objekt. Ovo su samo neki od razloga što su se u zaboravljeno selo u vrletima Velebita počeli vraćati ljudi koji su se ondje rodili, ili njihovi nasljednici što im je zov velebitskih korijena postao jači od hedonizma velegrada. Crni Dabar pohodi sve više planinara, ljubitelja iskonske i nedirnute prirode. Duhovnu dimenziju sela i svojih predaka osjetit će nekadašnji žitelji i njihovi potomci ove subote kada će se povodom blagdana Svetog Mihovila u istoimenoj kapelici održati sveta misa s početkom u 12 sati. Predvodit će je gospićki dekan mons. Mile Čančar, uz koncelebraciju vlč. Marinka Miličevića, kancelara Gospićko-senjske biskupije.
H. J.
↧
Crni Dabar (ipak) nije zaboravljen
↧