U nedirnutom prostranstvu Gacke doline, u Prozoru, zaseoku Obilje, Grad Otočac, samozatajno od 2009 godine Josip Žubrinić, poznatiji po nadimku Bikan, stvorio je svoje kako kaže „malo carstvo sreće, mira i zadovoljstva“. Svakog čovjeka odlazak u mirovinu ali i životne (ne)prilike dovedu u stanje razmišljanja, kojim putem i kojom stranom dalje.
Josip Žubrinić Bikan, podržan od supruge Jelene, na svojem je imanju pokrenuo hvale vrijedan posao na koji je ponosan ali koji, kako kaže daje mu svojevrstan mir, zadovoljstvo i sreću.
„Razmišljao sam što da radim, što da posadim, prvo sam pomislio na lješnjake, ali sam se pribojavao tržišta, pa sam ipak odlučio da krenem sa kupinama, o kojima sam čitao, učio i shvatio da osim što su iznimno zdrave s njima se može puno toga i napraviti. Tako sam 2009. godine posadio 690 sadnica, i sa nekom svojom matematikom, kad imaš radnika, kad moraš tražiti tržište, sam prodavati, odbacio sam odmah mogućnost ulaska u neke poslove sa nekim većim centrima, i prve godine nisam baš imao neki prinos, no već druge godine urod je bio izvrstan. Ono što me tada iznenadilo je bilo, što sada ?! Što s tolikim urodom, kud sa njim ?! Čitajući, tražeći podatke saznao sam jako puno u bobičastom voću, i počeo praviti vino od kupina. Od prvog prihoda kupina dobio sam 600-650 litara vina, koje je, pokazuju stručna istraživanja jako dobro za krvnu sliku, sadrži puno željeza, i kad tijelo postane anemično ništa ne može podignuti krvnu sliku brže od kupinovog vina. I sve je, malo po malo krenulo. Flaširao sam, najprije dijelio prijateljima, rodbini i malo po malo kad se saznalo i kad se vidjela kvaliteta počela je potražnja za vinom a s tim i prodaja“ – priča nam Josip Žubrinić – Bikan.
Za razliku od drugih proizvođača koji kao i Žubrinić imaju Obiteljska poljoprivredna gospodarstva, on je kupinovo vino prodavao kod kuće, no kako je interes postojao sve veći odlučio se i na veće poslove. Flaširao je, kako kaže i svoju domaću šljivovicu, ali od kupina i malina počeo je praviti pravi domaći pekmez. Uz sav taj posao Žubriniću se nametnula i potreba da izgradi i sušaru, pogotovo za list od kupina koji je iznimno dobar za čaj.
„Nisam ja stao na ovome, ja ne mogu bez posla, uvijek nešto radim, osim 690 sadnica kupina, posadio sam i oko 350 sadnica malina. Prve godine maline sam prodavao u malim kutijicama uz auto put kod odmorišta Zir i to se pokazalo punim pogotkom. Problem koji imam je branje, danas pobereš zrele, sutra odmah ideš po nove, konstantno se mora brati. Iskreno, sada imam male probleme, jer sam sve radim, supruga Jelena mi pomaže oko pekmeza, a kad je veći posao skupi se cijela obitelj i krenemo „udarnički“ u branje i pakiranje. Iznenadilo me u ovom poslu da ovakve proizvode jako cijene turisti, inozemni posjetitelji, koji su najbolji kupci. Ma stvar vam je u tome što je proizvod jako dobar jer kad netko proba kupine ili maline odmah pita, pa gdje vam to raste, pa moje nisu takve, moje su sitne, nekako čudne … Stvar vam je u načinu održavanja, gnojidbi i načinu navodnjavanja, koji je kod mene „kap na kap“, kako da dobijete krupan i kvalitetan plod, lijepu sjajnu boju, a uz sve moje proizvode stoji i slika sa Gackom dolinom sa koje se može vidjeti gdje to i u kakvoj nedirnutoj prirodi raste“- kaže Žubrinić.
Posao u stvari staje, kad snijeg padne, priča nam Žubrinić, sve vam je to posao kao u vinogradu, još je i gore ako ćemo se šaliti, gore nego u vinogradu, jer se kupina širi i ode u širinu 5 metara i oduzme svu hranu za svoju stabljiku. Ja ovaj posao volim, sretan sam kad sa svojim radom, stvorim nešto dobro i kvalitetno. Zadovoljan sam, svima dijelim, nosim, želim pokazati koliko je dobro i kvalitetno, to je moja sreća, jedna vrsta psihosocijalne terapije, jer u životu samo imali i jednu tragediju koja nas je teško pogodila.
Na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Žubrinić ima i janjaca, svinja, kokoši, svega onoga što bi jedno pravo domaćinstvo treba imati. U svom poslu prvenstveno se vodim načelom zdrave i prirodne ishrane, to je za mene bit svega.
U selu Prozor, zaseoku Obilje, svaki slučajni prolaznik može vidjeti natpis – tablu i malo tko da prođe a da ne navrati, da ih znatiželja ne ponese da pogledaju što se tu radi. I onda počne ono što se malo gdje može vidjeti ali i oprobati. Posjetitelji uzmu košarice i sami idu brati kupine ili maline, uz put se i najedu i kupe koliko im treba. Ljudi su se naučili i sad redovno dolaze, i kad vide kupine, maline, bace pogled na stalažu pa vide vino, rakiju, i znatiželja ih ponese pa uzmu od svega po nešto. Iskreno rečeno, malo nas je koji se bavimo poslom oko bobičastog voća, i sve je čisto prirodno proizvedeno. Neću kriti ni tajnu da sa svojim ovim poslom zaradim još jednu pristojnu mirovinu, a uz sve to imam sreću i zadovoljstvo, zar mi je što više potrebno ?!
Idući „potez“ Josipa Žubrinića Bikana je posao sa aronijom, jer je prošle godine zasadio 50 sadnica od kojih je dobio 3 litre soka, no ove godine su mi ptice sve pojele. Ne odustajem, na godinu krećem sa aronijom i uvjeren sam da ću kao i u svakom poslu do sada uspjeti, kazao nam je Žubrinić.
Dražen Prša
